Jedan lovac uceci druge lovce da pucaju, postavi praznu limenku na kamen, odmaknu se 50m .opali i dize je u vazduh.
"Najbolji sam u celoj drzavi" rece. Naucicu vas sada, da gadjate isto kao ja.
Zatim je postavio limenku na isto mesto, udaljio se 50m. I zatrazio da mu vezu crni povez preko ociju. Onda je naciljao i opalio!
"Jesam li pogodio?"
"Naravno da niste" odgovori jedan od ucenika, zadovoljan sto je ucitelj promasio. "Metak je pogodio u krosnju hrasta iznad limenke. Ne verujem da me Vi mozete icemu nauciti."
"Upravo sam Vas naucio najvaznijoj zivotnoj lekciji" odgovori ucitelj.
KAD GOD ZELITE NESTO POSTICI, DOBRO OTVORITE OCI, SKONCENTRISITE SE NA CILJ, I BUDITE SIGURNI STA ZELITE.
Nocas sam sanjala andjela..... I zao mi je sto sam se probudila....... Ne volim ovakva jutra......... Jutra lopove..... Jutra koja mi ukradu ono najlepse.....
Na danasnji danse nista znacajno nije dogodilo. Ustvari, nista toliko znacajno da bi se naslo u vestima.
Na danasnji dan sam saznala od jedne "predivne doktorice" da cu umreti.
Tek tako "Dobar dan, vi znate da ste prakticno mrtvi?"" Ili mozda niste, ne znam do sledece kontrole" Dovidjenja.
Vecina bi se prepala posle ovakvog razgovora. Ja nisam. Ja sam bas tog dana po izlasku iz ordinacije prvi put videla kako se sunce smeje. Meni! Bas tog dana sam pogledala u svoje oci i videla zivot, nadu, videla razlog za borbu. Tog dana sam postala zmaj! Od tog dana sam znala i osecala da mogu sve, da sam jaca od svega... i nicega se vise nisam plasila. Danas je isti datum, ali sasvim obican kisni dan bez sunca. A tako mi treba danas. Da mu samo osmeh vidim, da mu u ocima procitam da ce sve biti u redu. Da se ponovo nasmeje, samo meni. Da probudi zmaja, da me umiri.... da me zastiti. Da sija samo za mene, da svima pokaze da nisam sama. Sasvim obican dan, bez sunca.... bez...... mnogo toga..... bez icega......
Danas je vec utorak, a ja nikako da napisem nesto. Opet hocu mnogo toga da kazem, ali ne umem. Ne da mi se. Osecam se cudno... jako cudno. Plasila sam se proleca i lepog vremena. Prolece kao da zna, nikako da stigne normalno. Doslo je sa snegom, kisom, hladnocom. Ipak, uinat kisi, snegu i losem raspolozenju ja sam u petak otisla na jedno obicno putovanje. Za promenu, od svih dosadasnjih carobnih, praznicnih i zamisljenih. Ovo je bilo stvarno.
Bila sam kod sestre, setala, malo kupovala, pokisla, smrzla se, ali sam se i lepo provela. Promenila sam mesto boravka na dva dana. Nista spektakularno, ali vredelo je. Malo sam se odmorila od svega. I ispricala sa dragim ljudima, podelila tugu, probleme, isplakala se, smejala puno i sada sam opet ovde.
Problemi su i dalje tu, ali i sunce. Konacno je jutros izaslo, i kao da mi govori..."Bice sve u redu". Nadam se da hoce.
Sa putovanja sam donela nesto nove garderobe, dosta pozitivne energije i pricu kako sam se lepo provela na kafici sa meni jako dragom prijateljicom. Ona sada, nadam se, uziva u prirodi, ja je puno pozdravljam i iscekujem sledecu kaficu i puno toplog razgovora. Onog iskrenog i prijateljskog.
Sestra mi vec jako nedostaje, ali se nadam da ce uskoro ona doci kod mene pa cemo nastaviti gde smo stale.
Eto, dragi moji blogeri, sasvim obicno putovanje, sasvim obicna dva dana i neobicna promena u mom raspolozenju. Zaista malo treba da covek podigne glavu. Topla rec, iskrena prica i pravi prijatelji. I sve izgleda lakse.
P.s. Ovom prilikom zelim da pozdravim jos nekoliko blogerki, koje na zalost ne poznajem, ali mi njihove reci jako znace. Nadam se da cu i sa njima nekada popiti kaficu.