05.06.11

Carobno putovanje.... prvi put istinski

Objavljeno na Generalna | 16:19

 

     Subota.....

     Vrelo i sparno jos od ranog jutra.

      Idem na pijacu, svracam do autobuske.

      "Autobus za....?"

      "Ima u deset sati!"

      "Hvala" rekoh u prazno jer ljubazni cikica vec nestade.

      Idem kuci, spremam se, saljem poruku bez imena (vrlo pristojno zar ne?)  cekam odgovor i u jednom trenutku ukapiram da nisam rekla ko sam.

       Saljem drugu poruku, dobijam odgovor i krecem.

       Autobus iz filma "Ko to tamo peva" kasni deset minuta, nadrndani sofer nece da pogleda kartu, sedista k'o u posleratnom bioskopu, temperatura plus cetirsto stepeni, divne bakice sa cegerima punim hrane, decica koja idu za vikend kuci ... i ja!

        Ljudi, ja sama u autobusu !!!!!!!

        Misko juri otvorenih ociju 25 km na sat,  staje svuda gde se pojavi bilo kakva kucica (ne preskace ni napustene), decica pevuse, on psuje a ja putujem... posle sto godina idem busom citavih tridesetak kilometara bezmalo dva sata.

        E, sad da ne bude bas sve crno, nije bilo peci koju bi putnici lozili, a nije bilo ni prasica.

        Bilo kako bilo, ja stigoh na odrediste. Prvi put u zivotu pesice u tom mestu.

        Znam gde treba da idem, ali ne znam gde je to.

        Lepo pitam taksistu "izvinite gde se nalazi .....???"

        "Nikad cuo!"

        "Kako bi me odvezli tamo ako ne znate gde se nalazi?"

        "Ne bih te vozio" odgovara uz sarmantni osmeh.

        Posle pet ulazaka u pekaru, knjizaru, itd... ja dobih objasnjenje gde da idem.

        Stizem.

        Ulazim.

        Susrecem se sa divnim osmehom vecite devojcice.

        Nailazim na srdacnost kao da se znamo sto godina.

        Odmah dobijam sladoled, knjige i divne sagovornike za pricu.

        Vise puta sam na blogu ponovila, lako je sa dobrima biti dobar.

        To sada i istinski potvrdjujem.

        Ziva enciklopedija sedi pored mene i rasipa svoje bisere nesebicno, prijateljski od srca.

        Ja nemam potrebu za pricom.

        Slusam i uzivam.

        Shvatam da bih bila mnogo siromasnija da nisam usla u taj autobus.

        Shvatam da je vredelo pobediti strah, i izaci iz kuce.

        Shvatam da je ovo tek pocetak.

        I shvatam da mi prija, da me budi, da me pokrece.

        Naravno dragi moji, ovo je samo pocetak, dan se nije zavrsio na sladoledu....

        Sta je posle bilo, zavredjuje novi post, kada se  "madre" pojavi, a stici ce uskoro verujte mi na rec:)))))